25.02.2019.

Poveznica između inzulinske rezistencije i zloćudnih bolesti

Poveznica između inzulinske rezistencije i zloćudnih bolesti

Epidemiološki podaci također su podupirali tu sumnju, budući da je simultano rasla incidencija obiju bolesti.1 Međutim, danas smo svjedoci divergencije ovih pojava – incidencija, primjerice, zloćudnih bolesti u Americi stagnira, u nekih tumora i opada, ali dijabetesa i dalje raste. Ipak, novija izvješća pokazuju povezanost prisutnosti dijabetesa tipa 2 i nekih zloćudnih bolesti.2 To se odnosi prije svega na kolorektalni karcinom i karcinome jetre, gušterače, dojke, endometrija, bubrega i jednjaka, a ti se podaci uvelike podudaraju sa statističkim podacima povezanosti metaboličkog sindroma i incidencije tumora prema sijelima. Poveznica metaboličkog sindroma i dijabetesa upravo je inzulinska rezistencija, u kojoj se obično javlja hiperinzulinemija (barem u početku). Bez određenoga kliničkog sindroma vrlo je teško povezati ili izmjeriti korelaciju inzulinske rezistencije i tumora pa je metabolički sindrom zapravo zamjenski (surogatni) marker inzulinske rezistencije pri takvoj analizi.

Najveća analiza te povezanosti bila je studija „Me-Can“ (engl. Metabolic Syndrome and Cancer Project), u koju je bilo uključeno oko milijun ispitanika. Na temelju dobivenih rezultata studije proizišao je velik broj publikacija te se pokazala povećana incidencija i/ili povišena smrtnost od širokog spektra zloćudnih bolesti (uključujući kolorektalni rak, rak grla maternice, jetre, mokraćnog mjehura, dojke i gušterače). Neki tumori nisu pokazali nikakvu korelaciju s metaboličkim sindromom (npr., kožni tumori i tumori pluća). Postoji mogućnost da i drugi čimbenici važni u nastanku karcinoma interferiraju s dobivenim podacima, što je potencijalni nedostatak tako velikih kohorta ispitanika.3,4

Jedna od najvećih studija, koja je ispitivala povezanost pretilosti s nastankom tumora i njima uzrokovanim mortalitetom, jest prospektivna studija iz 2003. godine u kojoj je sudjelovalo više od 900.000 Amerikanaca. Ispitanici su u praćenje uključeni 1982. godine, a pratila se smrtnost od karcinoma u razdoblju od 16 godina. Pokazalo se da je razmjer svih smrti od zloćudnih tumora povezanih s prekomjernom težinom i pretilošću u američkoj populaciji odraslih iznad 50 godina oko 14% povećan u muškaraca i oko 20% u žena. Spomenuti rezultati imaju veliko javnozdravstveno značenje jer upućuju na mogućnost prevencije smrtnosti od zloćudnih bolesti koje su direktno uzročno povezane s prekomjernom tjelesnom težinom.

Međunarodna agencija za istraživanje karcinoma (engl. International Agency for Research on Cancer – IARC) zaključila je da je to dovoljan dokaz da se tumori mogu spriječiti izbjegavanjem prekomjerne tjelesne mase kod primarnog sijela tumora u debelom crijevu, postmenopauzalno u dojci kod žena, endometriju (maternica), bubregu i jednjaku (adenokarcinom). Potencijalni uzročnici jesu povišene razine endogenih hormona (spolnih steroida, inzulina, IGF-1) povezanih s pretilošću te doprinos abdominalne debljine gastroezofagealnom refluksu i karcinomu jednjaka. Pri prekomjernoj težini umjereno je povišen rizik od nastanka karcinoma debelog crijeva i dojke (manje nego dvostruko). Rizik od karcinoma bubrega povišen je 1,5 – 4 puta, a od karcinoma uterusa (endometrija) 2 – 10 puta.5,6

Kako objasniti povezanost hiperinzulinemije i tumora?

Moguće objašnjenje za povezanost hiperinzulinemije i tumora jest činjenica da je kaskada molekularnih epizoda u stanici nakon inzulinskog vezanja za receptor podudarna u molekularnoj signalizaciji važnoj za proliferaciju tumorskih stanica, odnosno patogenezu tumora. Sličan učinak ima i čimbenik rasta 1 sličan inzulinu (IGF-1), čija inhibicija može zaustaviti tumorski rast u eksperimentalnim uvjetima. Dakako, u kliničkoj praksi inhibicija inzulina i IGF-1 nije zaživjela jer su mehanizmi tumorske inhibicije vrlo kompleksni te uključuju mnogo drugih molekularnih mehanizama.7,8

Literatura

  1. Ogden CL, Carroll MD, Curtin LR, McDowell MA, Tabak CJ, Flegal KM. Prevalence of overweight and obesity in the United States, 1999-2004. JAMA 2006;295(13):1549–55.
  2. Ries LAG, Melbert D, Krapcho M, Stinchcomb DG, Howlader N, Horner MJ i sur. SEER Cancer Statistics Rewiew 1975-2005. Bethesda, MD: National Cancer Institute; 2007.
  3. Orgel E, Mittelman SD. The links between insulin resistance, diabetes, and Cancer. Curr Diab Rep 2013;13(2):213–22.
  4. Stocks T, Rapp K, Bjørge T, Manjer J, Ulmer H, Selmer R i sur. Blood glucose and risk incident and fatal cancer in the metabolic syndrome and cancer project (Me-Can): analysis of six prospective cohorts. PLoS Med 2009;6:e1000201.
  5. Calle EE, Rodriguez C, Walker-Thurmond K, Thun MJ. Overweight, Obesity, and Mortality from Cancer in a Prospectively Studied Cohort of U.S. Adults. N Eng J Med 2003;348:1625–38.
  6. Møller H, Mellemgaard A, Lindvig K, Olsen J. Obesity and cancer risk: a Danish record-linkage study. Eur J Cancer 1994;30A(3):344–50.
  7. Belfiore A, Malaguarnera R. Insulin receptor and cancer. Endocr Relat Cancer 2011;18(4):R125–47.
  8. Weroha SJ, Haluska P. The insulin-like growth factor system in cancer. Endocrinol Metab Clin North Am 2012;41(2):335–50.

 

Sljedeće pročitajte

Liječenje dijabetesa >>