Poveznica između inzulinske rezistencije i zloćudnih bolesti

Poveznica između inzulinske rezistencije i zloćudnih bolesti

Epidemiološki podaci također su podupirali tu sumnju, budući da je simultano rasla incidencija obiju bolesti.¹ Međutim, danas smo svjedoci divergencije ovih pojava – incidencija, primjerice, zloćudnih bolesti u Americi stagnira, u nekih tumora i opada, ali dijabetesa i dalje raste. Ipak, novija izvješća pokazuju povezanost prisutnosti dijabetesa tipa 2 i nekih zloćudnih bolesti.² To se odnosi prije svega na kolorektalni karcinom i karcinome jetre, gušterače, dojke, endometrija, bubrega i jednjaka, a ti se podaci uvelike podudaraju sa statističkim podacima povezanosti metaboličkog sindroma i incidencije tumora prema sijelima. Poveznica metaboličkog sindroma i dijabetesa upravo je inzulinska rezistencija, u kojoj se obično javlja hiperinzulinemija (barem u početku). Bez određenoga kliničkog sindroma vrlo je teško povezati ili izmjeriti korelaciju inzulinske rezistencije i tumora pa je metabolički sindrom zapravo zamjenski (surogatni) marker inzulinske rezistencije pri takvoj analizi.

Najveća analiza te povezanosti bila je studija „Me-Can“ (engl. Metabolic Syndrome and Cancer Project), u koju je bilo uključeno oko milijun ispitanika. Na temelju dobivenih rezultata studije proizišao je velik broj publikacija te se pokazala povećana incidencija i/ili povišena smrtnost od širokog spektra zloćudnih bolesti (uključujući kolorektalni rak, rak grla maternice, jetre, mokraćnog mjehura, dojke i gušterače). Neki tumori nisu pokazali nikakvu korelaciju s metaboličkim sindromom (npr., kožni tumori i tumori pluća). Postoji mogućnost da i drugi čimbenici važni u nastanku karcinoma interferiraju s dobivenim podacima, što je potencijalni nedostatak tako velikih kohorta ispitanika.^3,4

Jedna od najvećih studija, koja je ispitivala povezanost pretilosti s nastankom tumora i njima uzrokovanim mortalitetom, jest prospektivna studija iz 2003. godine u kojoj je sudjelovalo više od 900.000 Amerikanaca. Ispitanici su u praćenje uključeni 1982. godine, a pratila se smrtnost od karcinoma u razdoblju od 16 godina. Pokazalo se da je razmjer svih smrti od zloćudnih tumora povezanih s prekomjernom težinom i pretilošću u američkoj populaciji odraslih iznad 50 godina oko 14% povećan u muškaraca i oko 20% u žena. Spomenuti rezultati imaju veliko javnozdravstveno značenje jer upućuju na mogućnost prevencije smrtnosti od zloćudnih bolesti koje su direktno uzročno povezane s prekomjernom tjelesnom težinom.

Međunarodna agencija za istraživanje karcinoma (engl. International Agency for Research on Cancer – IARC) zaključila je da je to dovoljan dokaz da se tumori mogu spriječiti izbjegavanjem prekomjerne tjelesne mase kod primarnog sijela tumora u debelom crijevu, postmenopauzalno u dojci kod žena, endometriju (maternica), bubregu i jednjaku (adenokarcinom). Potencijalni uzročnici jesu povišene razine endogenih hormona (spolnih steroida, inzulina, IGF-1) povezanih s pretilošću te doprinos abdominalne debljine gastroezofagealnom refluksu i karcinomu jednjaka. Pri prekomjernoj težini umjereno je povišen rizik od nastanka karcinoma debelog crijeva i dojke (manje nego dvostruko). Rizik od karcinoma bubrega povišen je 1,5 – 4 puta, a od karcinoma uterusa (endometrija) 2 – 10 puta.^5,6

Kako objasniti povezanost hiperinzulinemije i tumora?

Moguće objašnjenje za povezanost hiperinzulinemije i tumora jest činjenica da je kaskada molekularnih epizoda u stanici nakon inzulinskog vezanja za receptor podudarna u molekularnoj signalizaciji važnoj za proliferaciju tumorskih stanica, odnosno patogenezu tumora. Sličan učinak ima i čimbenik rasta 1 sličan inzulinu (IGF-1), čija inhibicija može zaustaviti tumorski rast u eksperimentalnim uvjetima. Dakako, u kliničkoj praksi inhibicija inzulina i IGF-1 nije zaživjela jer su mehanizmi tumorske inhibicije vrlo kompleksni te uključuju mnogo drugih molekularnih mehanizama.^7,8

Literatura

1. Ogden CL, Carroll MD, Curtin LR, McDowell MA, Tabak CJ, Flegal KM. Prevalence of overweight and obesity in the United States, 1999-2004. JAMA 2006;295(13):1549–55.
2. Ries LAG, Melbert D, Krapcho M, Stinchcomb DG, Howlader N, Horner MJ i sur. SEER Cancer Statistics Rewiew 1975-2005. Bethesda, MD: National Cancer Institute; 2007.
3. Orgel E, Mittelman SD. The links between insulin resistance, diabetes, and Cancer. Curr Diab Rep 2013;13(2):213–22.
4. Stocks T, Rapp K, Bjørge T, Manjer J, Ulmer H, Selmer R i sur. Blood glucose and risk incident and fatal cancer in the metabolic syndrome and cancer project (Me-Can): analysis of six prospective cohorts. PLoS Med 2009;6:e1000201.
5. Calle EE, Rodriguez C, Walker-Thurmond K, Thun MJ. Overweight, Obesity, and Mortality from Cancer in a Prospectively Studied Cohort of U.S. Adults. N Eng J Med 2003;348:1625–38.
6. Møller H, Mellemgaard A, Lindvig K, Olsen J. Obesity and cancer risk: a Danish record-linkage study. Eur J Cancer 1994;30A(3):344–50.
7. Belfiore A, Malaguarnera R. Insulin receptor and cancer. Endocr Relat Cancer 2011;18(4):R125–47.
8. Weroha SJ, Haluska P. The insulin-like growth factor system in cancer. Endocrinol Metab Clin North Am 2012;41(2):335–50.

Ako želite, možete prijeći na sljedeću kategoriju članaka ili pomoću kalkulatora provjeriti jeste li u riziku od pothranjenosti.