Liječenje dijabetesa

Liječenje dijabetesa

Cilj liječenja šećerne bolesti jest postizanje normalne koncentracije glukoze te sprječavanje svih akutnih i kroničnih komplikacija bolesti. Oko 50% novooboljelih moći će samo dijetom i promjenom životnog stila postići normalizaciju glikemije, 20 – 30% trebat će za to oralne antidijabetičke lijekove, a isto toliko njih (20 – 30%) inzulin.

Prikladno liječenje postiže se točnom individualnom procjenom te pretpostavljenom patofiziologijom bolesti, kao i procjenom preostale endokrine funkcije gušterače, odnosno sposobnosti proizvodnje inzulina.

Idealno je liječenje koje oboljeloj osobi omogućuje ne samo izostanak simptoma nego potpuno kvalitetan, normalan život te, dakako, izbjegavanje kroničnih komplikacija. U stvarnome životu tijekom vremena potrebne su korekcija terapijskih mjera i njihova prilagodba potrebama odgovarajućeg liječenja, budući da se i kontrola glikemije može s vremenom pogoršati.

Posebno mjesto pri liječenju zauzima ispravna prehrana, što uključuje količinu i izvor ugljikohidrata. Glikemijski indeks (GI) opisuje promjenu u razini glukoze u krvi nakon unosa odgovarajuće hrane koja sadržava ugljikohidrate, relativno u odnosu prema oralnom testu opterećenja glukozom (OGTT). Svakako se potiče unos hrane nižega glikemijskog indeksa. Unos masnoća treba ograničiti na manje od 35% ukupnog unosa energije, pri čemu je važan omjer zasićenih i nezasićenih masnoća. Preporučuje se i smanjen unos soli (manje od 6 g na dan).

Kontrola tjelesne težine iznimno je važna, osobito u dijabetičara tipa 2, budući da je upravo pretilost važan mehanizam nastanka bolesti. Također, preporučuje se fizička aktivnost poput hodanja, plivanja, vožnje biciklom i sličnoga, pri čemu bi umjerena do intenzivna fizička aktivnost trebala iznositi barem 2,5 sata na tjedan ili 75 minuta vrlo intenzivnog vježbanja. Alkohol se ne preporučuje, jer znači dodatni kalorijski unos, ali nosi i rizik od hipoglikemije.

Komplikacije dijabetesa

1. Akutne komplikacije

Akutne su komplikacije one koje ugrožavaju život, a od njih treba istaknuti dijabetičku ketoacidozu (DKA), hiperosmolarni sindrom i hipoglikemije.

• Dijabetička ketoacidoza medicinski je hitan slučaj, a može uzrokovati i smrt. Uglavnom se javlja u oboljelih od dijabetesa tipa 1, no katkad je precipitirana drugom istodobnom bolešću (infekcija, sepsa, infarkt miokarda). Pri ovom poremećaju dolazi do izrazitog manjka inzulina, zbog čega se pokreće razgradnja masti i nastanak tzv. ketonskih tijela, što dovodi do metaboličke acidoze (zakiseljenja) u organizmu. Istodobno, vrijednosti glukoze vrlo su visoke, što posljedično vodi dehidraciji te neravnoteži vode i elektrolita.
• Hiperglikemijsko hiperosmolarno stanje karakteriziraju teška hiperglikemija (više od 30 mmol/L), hiperosmolarnost i dehidracija, bez ketonskih tijela i acidoze. Obično se javlja u starijih bolesnika te ga često prate komorbiditeti (poput infekcije, cerebrovaskularnih epizoda i sl.).
• Hipoglikemije su vrlo opasna komplikacija, nerijetko uzrokovana terapijom šećerne bolesti (inzulin). Mogu biti i znak pogoršanja bubrežne funkcije (gdje se razgrađuje inzulin) ili, pak, prvi znak neodgovarajuće regulacije glikemije i predznak šećerne bolesti (disfunkcija izlučivanja glukagona koji je reguliran inzulinom).³

Kronične komplikacije

Unatoč svim saznanjima kojima se služimo pri liječenju ishodi uvelike ovise o dugoročnim (kroničnim) komplikacijama koje znatno utječu na pobol i smrtnost.

• Makroangiopatija Povišena smrtnost u dijabetesu uzrokovana je bolešću velikih krvnih žila (makroangiopatija); osobito se to odnosi na pojavnost srčanog infarkta i moždanog udara. Patološke promjene na velikim krvnim žilama potpuno su usporedive s onima nedijabetičkih bolesnika, ali se javljaju prije u životu, teže su i opsežnije. Zapravo, može se reći da šećerna bolest povećava učinak drugih rizičnih čimbenika poput pušenja, povišenoga krvnog tlaka i poremećene koncentracije masnoća (dislipidemije).
• Mikroangiopatija Bolest malih krvnih žila (dijabetička mikroangiopatija), s druge strane, odgovorna je za oštećenje bubrega i nastanak bubrežnog zatajenja (dijabetička nefropatija), sljepoću (dijabetička retinopatija), smetnje hoda i kronične ulceracije stopala (dijabetička neuropatija) te smetnje funkcije crijeva i mokraćnog mjehura zbog autonomne neuropatije. Proporcija smrtnosti uzrokovane kardiovaskularnim bolestima u dijabetičara iznosi oko 70%, dok na zatajenje bubrega kao uzrok smrtnosti otpada oko 10%, a na zloćudne bolesti također oko 10%. Infekcije su odgovorne za oko 6% smrtnih ishoda, dok su svi ostali uzroci rjeđi od toga.^1,2,4

Literatura

1. Poljičanin T, Šekerija M, Metelko Ž. Šećerna bolest – epidemiološko stanje i javnozdravstvene aktivnosti u Hrvatskoj. Hrvatski časopis za javno zdravstvo 2011;7(28)
2. Poljičanin T, Smirčić Duvnjak L, Vinković M, Kolarić V. Šećerna bolest u Republici Hrvatskoj 2005. – 2014. Hrvatski zavod za javno zdravstvo; 2015.
3. NHS Scotland. My Diabetes My Way. Dostupno na: www.mydiabetesmyway.scot.nhs.uk.
4. National Diabetes Education Initiative. Dostupno na: www.ndei.org.

Ako želite, možete prijeći na sljedeću kategoriju članaka ili pomoću kalkulatora provjeriti jeste li u riziku od pothranjenosti.