26.02.2019.

Što je dijabetes i kako ga prepoznati?

Šećerna bolest ili dijabetes (Diabetes mellitus) klinički je sindrom karakteriziran povišenom koncentracijom glukoze u krvi (plazmi), što se još naziva i hiperglikemijom. Dijagnostička vrijednost za dijabetes jest koncentracija šećera u krvi ≥ 7,0 mmol/L ili dva sata nakon obroka ≥ 11,1 mmol/L. Dijabetes može imati različite uzroke, no glavna podjela razlikuje dijabetes tipa 1 i dijabetes tipa 2.

Vrste dijabetesa

Dijabetes tipa 1 uzrokovan je autoimunosnim razaranjem stanica gušterače koje proizvode inzulin (β-stanice), što dovodi do apsolutnog manjka inzulina, dok je dijabetes tipa 2 karakteriziran rezistencijom na učinke inzulina i nemogućnošću proizvodnje dostatne količine inzulina da bi se prevladala inzulinska rezistencija (vidi dalje).1

Razlike između dijabetesa tipa 1 i 2 obično su vrlo očite. Za dijabetes tipa 1 karakteristični su: mlađa dob početka bolesti, gubitak tjelesne mase, prisutnost autoantitijela (pozitivna u 80 – 90% bolesnika), negativna obiteljska anamneza na šećernu bolest te česta prisutnost drugih autoimunosnih bolesti. Dijabetes tipa 2, suprotno navedenomu, javlja se u dobi iznad 50 godina, sa simptomima prisutnima mjesecima ili godinama, vrlo se često javlja uz povećanu tjelesnu masu (pretilost), a pri postavljanju dijagnoze oko četvrtine bolesnika već ima nekakav oblik kroničnih komplikacija bolesti. Osim toga, česta je pozitivna obiteljska anamneza na šećernu bolest, ali se ne javljaju druge autoimunosne bolesti.

Postoji i pojava dijabetesa u trudnoći, što se naziva gestacijski dijabetes. Trudnicama se posebno prate vrijednosti glikemije radi što ranijeg otkrivanja eventualnih poremećaja, pri čemu je važan i anamnestički podatak o pojavi šećerne bolesti u obitelji. Razlog pojave dijabetesa u trudnoći jest nemogućnost prevladavanja fenomena inzulinske rezistencije pojačanom produkcijom inzulina te većina žena može očekivati normalizaciju glikemije nakon završetka trudnoće. Žene koje imaju očekivani viši rizik od razvoja gestacijskog dijabetesa trebaju proći detaljniju analizu (screening) testom oralnog opterećenja glukozom, kao i mjerenjem glikoziliranog hemoglobina u krvi (HbA1c).8

Regulacija razine glukoze u krvi

Fiziološki, razina glukoze u krvi regulirana je u vrlo uskim granicama, što je veoma važno za kontinuiranu opskrbu mozga (središnjega živčanog sustava) koji je energetski ovisan o dostupnosti i dopremi glukoze. Naime, mozak nema mogućnost pohrane rezerva spojeva bogatih energijom, a i neki drugi izvori energije poput masnih kiselina ne mogu doprijeti do moždanog tkiva zbog anatomskih barijera (tzv. krvno-moždane barijere)

Inzulin je primarni regulator metabolizma i pohrane glukoze, stvara se u β-stanicama gušterače i izlučuje u krv ovisno o razini glukoze te omogućuje ulaz glukoze u mišiće i masno tkivo. U fazama gladovanja, odnosno između obroka u regulaciju se uključuju i drugi hormoni poput glukagona, koji regulira otpuštanje glukoze iz jetre ili stvaranje glukoze procesom glukoneogeneze. Funkcija inzulina u fiziologiji čovjeka vrlo je kompleksna i ne obuhvaća samo metabolizam glukoze, nego regulira i funkciju enzima veoma bitnih za metabolizam masti i bjelančevina. U načelu, inzulin ima anaboličke učinke, što znači da potiče sintetske procese, a kad nije prisutan, dominiraju razgradni procesi.2

Dijabetes u brojevima

Globalno gledajući, pojavnost dijabetesa u porastu je. Šećerna bolest jedan je od vodećih javnozdravstvenih problema suvremenog društva. Međunarodna dijabetička federacija (engl. International Diabetes Federation – IDF) procjenjuje da u svijetu oko 415 milijuna ljudi boluje od šećerne bolesti (podaci za 2015. godinu), što je, dakle, svaka jedanaesta odrasla osoba. Također, procjenjuje se da će taj broj do 2040. godine porasti na 642 milijuna. Gotovo polovica (46,5%) odraslih osoba koje boluju od šećerne bolesti još nema postavljenu dijagnozu. Procjene pokazuju i da polovica dijagnosticiranih bolesnika ne prima ispravnu terapiju ili je se ne pridržava, odnosno da terapije ne postižu željene terapijske ciljeve.3

Liječenje šećerne bolesti i povezanih komplikacija čini 12% svjetskih troškova za zdravstvo (673 milijarde dolara). U Republici Hrvatskoj epidemiološki podaci odgovaraju svjetskim podacima i trendovima. Prevalencija (ukupan broj oboljelih) šećerne bolesti u dobnoj skupini od 20 do 79 godina iznosi 6,97%, što obuhvaća gotovo 260 tisuća odraslih osoba. S obzirom na udio nedijagnosticiranih bolesnika, ukupan broj oboljelih u Hrvatskoj procjenjuje se na više od 400.000. Praćenje epidemioloških podataka za oboljele od dijabetesa danas se mnogo lakše provodi zahvaljujući CroDiabu – nacionalnomu javnozdravstvenomu registru osoba sa šećernom bolešću, koji je osnovan radi unaprjeđenja zdravstvene zaštite osoba sa šećernom bolešću i praćenja različitih (epidemioloških i kliničkih) pokazatelja na nacionalnoj razini. Prikupljanje podataka u registru CroDiab započinje 2000. godine, a 2004. godine prijava podataka u taj registar postaje obveza na nacionalnoj razini.4,5,6,7

Od 660 milijuna stanovnika u IDF-ovoj (engl. International Diabetes Federation) europskoj regiji 59,8 milijuna ljudi živi sa šećernom bolesti, uključujući 23,5 milijuna nedijagnosticiranih bolesnika. Premda europska regija ima drugu najmanju prevalenciju šećerne bolesti od svih obuhvaćenih IDF-ovih regija (nakon afričke regije), još i sad uključuje mnoge države s relativno velikom prevalencijom. U europskoj je regiji šećerna bolest najčešća u Turskoj i zemljama istočne Europe, a Hrvatska se nalazi u sredini ljestvice, čime je usporediva s Poljskom, Švicarskom i Lihtenštajnom. Iako se predviđa da će broj stanovnika IDF-ove europske regije ostati nepromijenjen do 2040. godine, prevalencija šećerne bolesti povećat će se s 9,1 na gotovo 11%, odnosno na više od 70 milijuna oboljelih.3

Dijabetes tipa 2 – globalna pandemija

Globalna pandemija dijabetesa redovito se odnosi na dijabetes tipa 2, čija prevalencija znatno varira u različitim zemljama. Udio dijabetesa tipa 2 iznosi 90 – 92%, što ovisi o kvaliteti prijavljivanja. Ta je pojava posljedica različitih genskih i okolišnih čimbenika kao što su dugovječnost, pretilost, neodgovarajuća prehrana, povećana urbanizacija i ekonomski razvoj. U industrijaliziranim zemljama također znatno raste prevalencija dijabetesa tipa 2 u migrantskoj populaciji, osobito u nekim etničkim skupinama (Hispanoamerikanci i Afroamerikanci). Što se tiče dijabetesa tipa 1, i njegova je incidencija u porastu: pretežno se javlja u bijeloj rasi i u sjevernim područjima (npr., najveću incidenciju bilježi Finska).1

Literatura

  1. Centers for Disease Control and Prevention. Diabetes Home. Dostupno na: www.cdc.gov/diabetes/.
  2. American Diabetes Association. Dostupno na: www.diabetes.org.
  3. International Diabetes Federation. IDF Diabetes Atlas. 7. izd. Brussels, Belgium: International Diabetes Federation; 2015. Dostupno na: http://www.idf.org/diabetesatlas.
  4. Metelko Z, Poljičanin T. Nacionalni program zdravstvene zaštite osoba sa šećernom bolešću. Medix 2009;15(80/81):164–9.
  5. Nacionalni program zdravstvene zaštite osoba sa šećernom bolesti 2015. – 2020. Zagreb: Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske; 2015.
  6. Poljičanin T, Šekerija M, Metelko Ž. Šećerna bolest – epidemiološko stanje i javnozdravstvene aktivnosti u Hrvatskoj. Hrvatski časopis za javno zdravstvo 2011;7(28)
  7. Poljičanin T, Smirčić Duvnjak L, Vinković M, Kolarić V. Šećerna bolest u Republici Hrvatskoj 2005. – 2014. Hrvatski zavod za javno zdravstvo; 2015.
  8. American Diabetes Association. Diagnosis and Classification of Diabetes Mellitus. Diabetes Care 2014;37(Suppl 1):S81–90. Dostupno na: http://care.diabetesjournals.org/content/37/Supplement_1/S81.

 

Sljedeće pročitajte

Inzulinska rezistencija što je to i kako je prepoznati >>