13.04.2019.

Kada i kako se primjenjuje enteralna prehrana?

Da bi primjena enteralne prehrane bila moguća, probavni sustav bolesnika mora biti u funkciji i treba imati barem 100 cm tankog crijeva. Enteralna prehrana prikladna je ne samo za pothranjene bolesnike nego i za sve one bolesnike koji nemaju prikladan nutritivni unos pa su stoga izloženi malnutriciji.

Od uvođenja prikladne nutritivne potpore u shemu liječenja najviše će dobrobiti imati teško pothranjeni bolesnici (BMI – indeks tjelesne mase < 16 – 18), bolesnici s naglim gubitkom do 20% tjelesne mase, oni s umjerenom slikom pothranjenosti i sistemskim upalnim odgovorom (primjerice, upala pluća) te bolesnici sa slikom teškog upalnog zbivanja (primjerice, teška sepsa). Istodobno, znatan boljitak pruža nutritivna potpora u pothranjenih bolesnika kod kojih se planira kirurški zahvat. Bolesnici koji mogu normalno jesti, ali ne jedu (zbog smanjenog apetita ili anoreksije) te bolesnici koji ne jedu iz drugih razloga (nemogućnost ingestije hrane, opstrukcija ili dismotilitet gornjega probavnog sustava) moraju se razmatrati kao potencijalni kandidati za enteralnu nutritivnu intervenciju.

Pri započinjanju enteralne prehrane bitna je procjena trajanja njezina provođenja te se tako uvjetno mogu formirati tri skupine bolesnika: prvoj je preporučeno uzimanje enteralnih pripravaka kao dodataka prehrani na usta, druga skupina treba nutritivnu potporu u trajanju do 30 dana, a treća znatno dulju, višemjesečnu, pa čak i višegodišnju primjenu. Ovo je važno radi prikladnog i pravodobnog izbora tehnike i načina provođenja enteralne prehrane.

Prva skupina obuhvaća bolesnike koji mogu uzimati enteralne pripravke na usta, gutljajima. To su bolesnici koji imaju očuvan oralni unos hrane, ali teško postižu odgovarajući unos nutrijenata uobičajenom prehranom ili imaju povećane potrebe zbog kaheksije ili pothranjenosti. Trajanje nutritivne potpore u ovih se bolesnika određuje individualno, a za onkološke se bolesnike obično primjenjuje prije, za vrijeme i nakon onkološkog liječenja radi postizanja poželjnoga nutritivnog statusa.

Druga skupina obuhvaća većinu kliničkih bolesnika kojima treba kraća nutritivna potpora, za što se obično primjenjuju sonde (nazogastrične, nazoduodenalne i nazojejunalne).

Treća skupina, koja obuhvaća uglavnom kronične, neurološke i onkološke bolesnike, iziskuje postavljanje neke od stoma (gastrostoma, duodenostoma, jejunostoma) kirurškim, radiološkim ili endoskopskim putem.

Kako doći do enteralne prehrane >>