Što je inzulinska rezistencija?

Što je inzulinska rezistencija i kako je prepoznati?

Inzulinska rezistencija izostanak je metaboličkog odgovora inzulina u perifernim tkivima, odnosno nemogućnost ulaska glukoze u stanice mišića, masnog tkiva i jetre. Posljedično, gušterača stvara kompenzatorno više inzulina da bi se postigao fiziološki učinak. Čak se uspjelo arbitrarno definirati dnevnu potrebu za inzulinom od 200 ili više jedinica da bi se postigla glikemijska kontrola, odnosno spriječila ketoza.

Inzulinska rezistencija u središtu je patogeneze dijabetesa tipa 2, odnosno dio je čitavog spektra pridruženih poremećaja koji uključuju hipertenziju, dislipidemiju (povišene razine lipoproteina male gustoće [LDL-a], kolesterola i triglicerida te niske vrijednosti protektivnog lipoproteina velike gustoće [HDL-a]), nealkoholnu bolest masne jetre i, u žena, policistične jajnike. Taj spektar naziva se sindromom inzulinske rezistencije ili metaboličkim sindromom i mnogo je češće povezan s debljinom.^1,2

Čimbenici pojave inzulinske rezistencije

Primarni uzrok inzulinske rezistencije i dalje nije sasvim jasan: vjerojatno se radi o više poremećaja inzulinske signalne kaskade u ciljnim stanicama perifernih tkiva. U načelu, riječ je o više mogućih, sasvim različitih mehanizama.

Inzulinska rezistencija može biti rezultat nasljednih i stečenih čimbenika. Nasljedni čimbenici uključuju mutacije receptora za inzulin, glukozne transportere i signalne proteine. Stečeni čimbenici, pak, uključuju tjelesnu neaktivnost, prehranu, medikaciju, hiperglikemiju (glukozna toksičnost), povećane količine slobodnih masnih kiselina te proces starenja.

Budući da metabolizam glukoze i masnoća uvelike ovise o mitohondrijima u pogledu dobivanja energije, mitohondrijska disfunkcija može imati važnu ulogu u nastanku bolesti. Nadalje, masno tkivo, osobito intraabdominalno, „centralno“ masno tkivo, itekako je metabolički aktivno i otpušta velike količine slobodnih masnih kiselina (engl. Free Fatty Acids – FFA), što je potencijalno važno zbog kompeticije s glukozom kao energetskim izvorom za oksidaciju u perifernim tkivima (mišićima).^3,4 Osim toga, masno tkivo izlučuje brojne hormone (uključujući i razne peptide, koji se još nazivaju „adipokini“, slično „citokinima“ u imunosnim stanicama) što djeluju preko različitih receptora i utječu pri osjetljivosti na inzulin u drugim tkivima.⁵ Među raznim hormonima iz masnog tkiva valja spomenuti omentin, koji povisuje osjetljivost na inzulin, ali je snižen u osoba povišenog indeksa tjelesne mase (BMI),⁶ zatim leptin koji inhibira uzimanje hrane, ali je slabijeg učinka u pretilih osoba (rezistencija) te povišenu razinu upalnih parametara kao što je C-reaktivni protein (CRP).⁷ Stanje kronične upale slabog intenziteta čini se važnim u patogenezi bolesti. Budući da se drenaža venske krvi masnog tkiva odvija portalnom venom, centralna debljina može imati osobito važnu ulogu pri osjetljivosti na inzulin u jetri i negativno djelovati na glukoneogenezu (stvaranje glukoze iz neglukoznih spojeva) te na jetreni metabolizam masti.

Tjelesna aktivnost također je važna determinanta inzulinske rezistencije. Neaktivnost je povezana sa smanjenjem broja inzulinskih receptora u perifernim tkivima (Downregulation), zbog čega dolazi do nakupljanja slobodnih masnih kiselina u skeletnim mišićima. Stoga su osobe koje žive sjedilačkim načinom života sklonije inzulinskoj rezistenciji nego aktivne osobe s istim stupnjem pretilosti. Tjelesna aktivnost, dakle, smanjuje zahtjev stanicama gušterače da proizvode inzulin.⁸

Odlaganje masnoća u jetri često je povezano s centralnom debljinom i pojačano je pri inzulinskoj rezistenciji i/ili deficijenciji. Stoga mnogi pacijenti s dijabetesom tipa 2 imaju infiltraciju masne jetre (nealkoholnu bolest masne jetre). U dijela tih pacijenata može se razviti tzv. nealkoholni steatohepatitis, a u nekih i ciroza jetre.

Na kraju, inzulinska rezistencija, kompenzatorna hiperinzulinemija i drugi navedeni čimbenici povisuju rizik od kardiovaskularnih bolesti i dovode do disfunkcije endotela krvnih žila s višestrukim posljedicama.⁹

Prevalencija inzulinske rezistencije u bijeloj populaciji iznosi od 3 do 16%, prema različitim izvješćima. Najsnažnija povezanost inzulinske rezistencije i kardiovaskularnog rizika uočena je u osoba srednje životne dobi.¹

Kako inzulinska rezistencija utječe na tijek maligne bolesti?

Pretpostavka da postoji moguća povezanost između dijabetesa i rizika od zloćudne bolesti nastala je još na prijelazu prethodnog stoljeća temeljem kliničke opservacije o koincidenciji procesa obiju bolesti.

Literatura

1. Reaven G, Abbasi F, McLaughlin T. Obesity, insulin resistance, and cardiovascular disease. Recent Prog Horm Res 2004;59:207–23.
2. Sarti C, Gallagher J. The metabolic syndrome: prevalence, CHD risk and treatment. J Diabetes Complications 2006;20(2):121–32.
3. Reaven GM. Pathophysiology of insulin resistance in human disease. Physiol Rev 1995;75(3):473–86.
4. Kim JA, Wei Y, Sowers JR. Role of mitochondrial dysfunction in insulin resistance. Circ Res 2008;102(4):401–14.
5. Meilleur KG, Doumatey A, Huang H, Charles B, Chen G, Zhou J i sur. Circulating adiponectin is associated with obesity and serum lipids in West Africans. J Clin Endocrinol Metab 2010;95(7):3517–21.
6. de Souza Batista CM, Yang RZ, Lee MJ, Glynn NM, Yu DZ, Pray J i sur. Omentin plasma levels and gene expression are decreased in obesity. Diabetes 2007;56(6):1655–61.
7. Brabant G, Müller G, Horn R, Anderwald C, Roden M, Nave H. Hepatic leptin signaling in obesity. FASEB J 2005;19(8):1049–50.
8. Beck-Nielsen H. General characteristics of the insulin resistance syndrome: prevalence and heritability. European Group for the study of Insulin Resistance (EGIR). Drugs 1999;58(Suppl 1):7–10, discussion 75–82.
9. Sjöholm A, Nyström T. Endothelial inflammation in insulin resistance. Lancet 2005;365(9459):610–2.

Ako želite, možete prijeći na sljedeću kategoriju članaka ili pomoću kalkulatora provjeriti jeste li u riziku od pothranjenosti.